Piše: Miljan STANIŠIĆ
Martinićka bitka 1796. godine bila je jedna od najveličanstvenije izvojevanih pobjeda ne samo za Bjelopavliće, već i šire, jer je malena vojska od oko tri hiljade Bjelopavlića i Pipera, potpomognutih sa nekoliko stotina Crnogoraca na čelu sa Sv. Petrom Cetinjskim, porazila skoro šestostruko brojniju i naoružaniju tursku vojsku. Na ovim blistavim podvizima svojih plemenika nadahnjivale su brojne generacije, među kojima i bjelopavlićki učitelji iz 1916. godine, koji su o tome prenosili svoja znanja i učili mlade generacije da moraju slijediti slavne pretke i njihove velike podvige. Bjelopavlićki učitelji su to svojim primjerom i potvrdili. Ova bitka je bila inspiracija brojnim stvaraocima koji su o njoj pisali i o čemu postoje brojni zapisi. I sami Sv. Petar Cetinjski posvetio joj je pjesmu (Boj na Martinićima), koja nam daje vrijedna svjedočanstva o njoj. Mahmud-paša Bušatlija kivan na Bjelopavliće, koji su njegovoj vojsci 1792. godine nanijeli težak poraz, odlučio je da stvar preuzme u svoje ruke i zato je sakupio vojsku od čak 18 hiljada vojnika, sa namjerom da pregazi Bjelopavliće. Bjelopavlići ne samo da nijesu htjeli da Turcima daju harače, nego su zalazili duboko na teritoriju koju su oni kontrolisali, ubijali ih i zaplenjivali im materijalna dobra. O tome se Mahmud-paša žali Petru I, obavještavajući ga da će da napadne Bjelopavliće i Pipere, zahtijevajući od njega da ih ne pomaže. Odgovarajući na pismo Mahmud-paše, Petar I, kao istinski gospodar, duhovni vođa Crne Gore i Brda, mu je oštro odgovorio: „Što mi pišeš Mahmute vezire,/ da ne dadem pomoć Brđanima;/ to mi nemoj više spomenuti,/ to mi neda zakon učinjeti.../ No prođi se brdske sirotinje,/ ne vrijeđaj rane crnogorske,/ da te zmija ne udari ljuta.” Oko tri hiljade boraca iz Bjelopavlića i Piperi su spremno očekivali napad, osokoljeni podrškom Petra I, koji je došao da im pomogne sa nekoliko stotina Crnogoraca. Uoči bitke on je pričestio vojsku u crkvi Sv. Vračevi u s. Slatina i nakon toga im je održao inspirativan, patriotski govor i, pored ostalog, istakao: „Za to na oružje i na krvavo polje, mili vitezi! Da pokažemo neprijatelju što su kadre junačke gore! Da pokažemo da u nama, neugašeno srpsko srce kuca, srpska krvca vrije, da pokažemo kako gorskije junaka mišice junaštvom nadmašuju na bojnom polju svakoga dušmanina”. Na dan Sv. Jefimije jula 1796. godine Bjelopavlići i Piperi potpomognuti Crnogorcima izvojevali su jednu od najveličanstvenijih pobjeda nad Turcima u svojoj istoriji. I što su bjelopavlićki učitelji iz 1916. godine mogli da budu, nego dostojni naslednici ovih svojih slavnih predaka, koji su činili ovakva uzvišena djela?! Navešćemo još nekoliko znamenitih događaja iz prošlosti Bjelopavlića iz 19. vijeka u kojima su učestvovali djedovi, a nešto kasnije i očevi bjelopavlićkih učitelja iz 1916. godine, koji su se oduprli progonu ćirilice i srpskog identiteta, i time su oni samo nastavili borbu svojih predaka i doslovno je slijedili „u odbrani slobode i imena srpskoga”. U vjekovnoj borbi za slobodu Bjelopavlići nijesu branili samo svoju teritoriju, već su pomagali i druga srpska plemena u borbi protiv turskog zavojevača. Bjelopavlići su pomogli 1805. godine Župljane i u zajedničkom napadu uspjeli su da protjeraju Verizoviće sa teritorije Nikšićke Župe, a samo nekoliko godina kasnije 1808. i 1809. godine, predvođeni Petrom I, napali su nikšićke Turke. Bjelopavlići su 1820. godine predvođeni igumanom manastira Ostoga Đorđijom Vujadinovićem i popom Jovanom Radovićem pripomogli Moračanima, da se uspješno odupru turskim napadima. Turci nijesu mogli da prežale poraz na Martinićima pa su 1832. godine sa brojnim snagama munjevito napali na ovu teritoriju. Bjelopavlićima su u pomoć pritekli susjedni Piperi, pa su uspjeli da razbiju tursku vojsku i ubiju 160 njihovih vojnika. Da bi dokazali da se ne boje Turaka i da im neće davati mira ni na teritoriji koju oni kontrolišu napali su na tadašnji turski Spuž, pri čemu su im onesposobili oruđa, pritom odnijevši top sa Spuške glavice i utvrđenja. Turci su uvidjeli da im opšti napadi na Bjelopavliće ne daju rezultate, pa su izabrali novu taktiku da to čine pojedinačnim napadima samo na određeni dio teritorije, tako što bi je napali brojnim snagama i pošto je zauzmu da je potom brane, sve dokle bi na njoj učvrstili vlast. Tek nakon toga bi kretali u nove pohode sa namjerom da zauzimaju dio po dio, sve dotle dok ne stave čitavu teritoriju Bjelopavlića pod svoju kontrolu. Operacionalizaciju ovoga plana tursko vođstvo je započelo tako što su poslali silnu vojsku predvođenu Bećir-begom, koju su uglavnom činili Arnauti, pa je napala 1839. godine na Kosovi Lug, pri tom zapalivši jedan broj kuća, i zauzimajući izvjesan dio te teritorije. Bjelopavlići su organizovali brojnu vojsku na Vidovdan, 28. juna, pa su napali neprijatelje i u jurišu su ubili preko 50 Arnauta, dok su većina drugih uspjeli da odatle pobjegnu i da se dokopaju druge strane rijeke Zete. Međutim, tu su ih spremno dočekali drugi borci iz Bjelopavlića (Martinići) i uspjeli su da ubiju čak 500 arnautskih vojnika, a Kezun Grujičin Braletić je uhvatio živa Bećir-bega i potom ga posjekao. Mitropolit Petar II Petrović Njegoš je bio oduševljen ovom velikom pobjedom Bjelopavlića, pa je u tu čast 1841. godine uveo prvo odlikovanje u Crnoj Gori “Medalju za hrabrost”, kojom je odlikovao najzaslužnije bjelopavlićke junake. Iste godine hercegovački Turci su napali na Drobnjake radi osvete za smrt Smail-age Čengića, a njima su u pomoć pristigli Bjelopavlići i to su požrtvovanje platili većim brojem poginulih i ranjenih vojnika.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.